Foto: Jelena Janković
Foto: Jelena Janković

Par reči sa selektorom nakon predstave

- Kao što sam nekoliko puta već rekao, ove dve predstave su nastale iz naše svesti da nije društveno odgovorno da festival posvetimo pitanju rada i problema izazova radnih prava, trošeći velike  javne novce samo na dovođenje trupa iz inostranstva. Potrebno je da nešto učinimo za lokalnu scenu, pogotovo nezavisnu, koja je najviše propatila u vremenu pandemije. Tako smo došli do ideje o ova dva koproducenska projekta. Jedan smo realizovali sa JDP-om, a drugi sa Centrom za kulturnu dekontaminaciju. Jako mi je drago što su se oni desili, i što su bili u glavnom programu, što nisu bili skrajnuti, nego su imali ravnopravni tretman kao i ostale predstave. Ja sam ih obe večeras prvi put video. Nisam išao na probe, nisam imao vremena, niti sam hteo da se mešam, to nije moj posao. Podeljena su mi mišljenja, jednom sam predstavom zadovoljan, drugom manje, ali to ću ostaviti za sebe.

Ivan Medenica, umetnički direktor Festivala

 

Anketa publike

- Zabavila sam se, ali ne radi se o zabavi. Radi se o surovosti koja je izvanrednim jezikom Maje Pelević i Olge Dimitrijević večeras prikazana. Suočili smo se sa stvarnošću koja je brutalna, kao žene pre svega, kao žene koje rade u kulturi, ali i kao svaka žena koja živi u svetu oko nas. I muškarci trpe nasilje naravno, ali mislim da su Maja Pelević i Olga Dimitrijević neprikosnoveno hrabre, obrazovane, osvešćene, direktne žene koje se bave pitanjima koja su goruća. E sad da li će revolucija uslediti ili neće, to je pitanje koje ostaje. Sjajna predstava, među do sada viđenim na Bitefu, nije ih bilo puno, ali zaista bih želela da im se ukaže priznanje.

Jelena Ilić, glumica

- Jako lep i vedar utisak ostavljaju, veoma su talentovane. Ovo mi je prvi put da ih gledam uživo, jako mi se sviđaju kao performerke. Jako je veselo i revolucionarno.

Anastasija Mitrović

- Ovo je baš ono što očekujem od savremene predstave - da sumira i artikuliše pitanja koja nas sve muče i to kroz formu duhovitog, šarmantnog, realističnog dijaloga samih autorki na sceni. U ovom slučaju predstava sa više aspekata postavlja pitanje da li feministički aktivizam kroz teatar ima ikakvog smisla? Da li može popraviti uslove rada za žene umetnice ili je sve što se u tom polju može dobiti jeste afektivna nadoknada to jest, lično zadovoljstvo. Budući da sam i ja umetnica koja se bori na polju vizuelne umetnosti i performansa sa istim problemima, predstava mi je bila sasvim jasna i bliska. Ono što se ponudilo kao neki transformacioni efekat predstave je humor i prepoznavanje u istim nevoljama. Međutim, ostaje pitanje šta ćemo dalje. Da li da pečemo palačinke i da se družimo u manjoj grupi istomišljenika i tešimo se kritikama onih drugih i dalje nastavimo sa svedočenjem neravnopravnih uslova rada, a ipak, i same dalje doprinosimo svojim neprestanim umetničkim delanjem opstanku neoliberalnog kapitalističkog sistema? Ili kako Boris Buden predlaže - postanemo namerno neefikasne? Obustavimo svaku umetničku proizvodnju? Meni lično i dalje lebdi to pitanje nerešeno.

Neda Kovinić, vizuelna umetnica

- Konceptualno autorke vrlo vešto polaze od svoje primarne, spisateljske pozicije, da bi došle do šireg problema - pozicije žene u kapitalizmu. Uradile su odlično istraživanje i napravile duhovitu predstavu. Sve reference na „velike“ svetske i domaće reditelje su izuzetno duhovite, ali zapravo su duboko uznemirujuće. Svet bez žena je važan projekat jer nije preskočio nikoga, svi smo svojim iskustvom i emocijama upisani u statistike i reference ove predstave.

Dimitrije Kokanov, dramaturg