Foto: Natalija Korenovskaja
Foto: Natalija Korenovskaja

Premisa predstave jeste video igra u kojoj se naših devet dečijih junaka nalazi. Ubrzo nakon ulaska u igru, bivaju upoznati sa likom Glasa koji im objašnjava gde se nalaze i uverava ih da je sve u najboljem redu i da su na bezbednom. Ova deca su u svom pravom životu želela da se više igraju u virtuelnom nego u pravom svetu, a sada su dobila priliku da urade baš to. Međutim, ubrzo nakon oduševljenja zbog toga gde se nalaze, deca žele da se vrate svojim kućama i starim životima, gde imaju i poteškoća i obaveza.

Nakon ovog uvodnog segmenta, deca tj. igrači se nalaze na prvom nivou igre. Glas im saopštava da u ovom svetu nema gladi ni žeđi, da je sve svima po volji, nema nesreća ni poteškoća ni za koga - ovaj svet je savršen i svi u njemu su srećni. Jedini način da se iz ove igre izađe jeste da se svaki nivo uspešno pređe, ali Glas sugeriše da deca mogu zauvek da ostanu u igri i da uživaju, on ne želi da ga deca napuste. Potom, deca primećuju salu punu publike ispred njih i ovim njihovim delom započinje prvi od nekoliko interaktivnih segmenata predstave. Na sceni smo upoznati sa prvom dilemom: naime, dovodi se u pitanje pojava kamera i da li one treba da ostanu u igri radi „dečije bezbednosti“ kako nam kaže Glas, ili treba da se ukinu iz igre u potpunosti jer narušavaju privatnost. Publika glasa pomoću dva kartona, jednim zelene a drugim crvene boje, i skoro jednoglasno se odlučuje da se kamere ukinu. Zbog ovog sistema glasanja možemo pretpostaviti da se svako od izvođenja može odigrati na bezbroj načina, u zavisnosti od toga za koju opciju se publika odluči.

Na sledećem nivou imamo diskusiju o verodostojnosti medija. Na sceni vidimo televizor preko koga dobijamo prenos vesti u kojima se govori kako je sve u savršenom stanju: svi su zdravi, nema redova po domovima zdravlja, na selima je čist vazduh i ima zdrave hrane, u fabrikama sve besprekorno funkcioniše... Ovaj svet je vrsta utopije. Deca, međutim, odlučuju da ove infomacije provere putem Interneta i otkrivaju da nisu istinite, da itekako ima bolesti i redova i problema u svetu. Glas se ponovo odaziva i preispituje zašto je našim igračima toliko teško da prihvate činjenicu da je ovo savršen svet, i zašto oni toliko žele da žive u nesavršenoj stvarnosti. Publika ponovo dobija pravo da iskaže svoje mišljenje po pitanju toga da li želi da joj se prikazuju savršene laži ili nesavršena i ponekada bolna istina. Odabrana je istina.

Sledeći nivo obrađuje temu ljudi koji su izbegli iz svoje zemlje i otvara se diskusija na tu temu. Na sceni se pojavljuju bića koja su na prvi pogled čudovišnog izgleda. Ta bića su opsela grad, a deca su zatečena i diskutuju o tome da li treba da ih proteraju u svet monstruma, u svet iz koga su došli, ili pak da im dozvole da ostanu u njihovom svetu. Shvataju da postoji jezička barijera i da ne mogu da se sporazumeju sa pridošlicama. Dovodi se u pitanje da li ova bića imaju prava. Glas se ponovo vraća i pomaže našim igračima, govorivši im da nikada ne bi dozvolio da išta ugrozi ni njih ni celu igricu. Rešenje koje Glas pruža jeste to da se oko grada tj. polja stavi metalna žica, da se pridošlice isteraju i da se pomoću žice prevenira svaki naredni pokušaj da se oni vrate. Na sceni se pokreće diskusija o tome da li su ovi monstrumi pravi ljudi, ljudi koji su izbegli iz zemalja gde im je bilo teško da žive, ili su samo čudovišna bića. Igrači zaključuju da zli ljudi postoje, ali da to nema veze sa time da li su izbeglice ili ne. Migranti su izbegli iz svojih zemalja jer su im uslovi za život bili nepodnošljivi, morali su da preživljavaju u toku ratova i da prave teške odluke kako bi uspeli da prežive. Publika sada ponovo dobija priliku da glasa i konačni glas jeste taj da treba dozvoliti migrantima da ostanu u njihovom polju.

U sledećem i pretposlednjem nivou vidimo igrače koji su premoreni, i uskoro zajedno padaju u zajednički san. Oni su u snu lutke. Dovodi se u pitanje da li lutke znaju ko je lutkar, pitaju se kako da izađu iz igrice, da li njima sve vreme upravlja Glas i konačno, da li je naša sloboda samo privid. Glas sa kojim smo upoznati se nalazi u problemu jer više nije jedini u svojoj igri, može se reći da je nadglasan od strane i dece i publike. Pretpostavlja se da je ovaj Glas nekada bio u igri sa više igrača, ali da je želeo svu moć za sebe i zato je odlučio da ostane u igrici gde je sam. Uveravavši naše igrače da će sve biti u redu, svima osim jednom igraču oduzima glasove. Kaže da ako nema glasa, onda nema ni svađe, nema ni laganja, nema problema. Govori kako jedan glas ne može ništa da uradi.

Naredni nivo je poslednji i upoznati smo sa kućnim ljubimcem Glasa koji se zove Kerber blagostanja. Ovaj monstrum ima tri glave, i svaka od njih predstavlja nešto što polako ali sigurno uništava našu planetu i naš ekosistem. Prva glava je Burgija i služi za bušenje dragocenih materijala poput zlata, dragog kamenja i nafte. Sugeriše se da ćemo svi mi završiti u rupama koje burgija stvara. Druga glava je Crvočep koji pije vodu i daje nam energiju i struju. Poslednja glava je Dimnjak koji, kako kaže Glas, dokazuje kako u fabrikama ima mnogo posla i da je sve u redu, kaže da je ovaj dimnjak samo uzvičnik radosti, ne komentarišući pritom ogromnu količinu izduvnih gasova koje on proizvodi. Deca govore da će Kerber uništiti sve. Možemo reći da je Kerber metafora za sve načine na koje velike korporacije polako ali sigurno uništavaju planetu Zemlju. Igrači kritikuju Kerbera, što je čudno za Glas, čudi se zašto deci smeta ovo „blagostanje“ koje im Kerber pruža. Zaključuje da su deca nezahvalna.

Još uvek samo jedan igrač ima glas, ali se seća da je publika još uvek tu, i da ona ima glasove. Ovo dete, jedan glas koji je sam samcijat ostao na sceni, motiviše publiku da otera Kerbera, da ga svojim glasovima ubiju i to uspeva. Nakon ove grandiozne pobede, svi ostali igrači ponovo dobijaju svoje glasove, i napokon izlaze iz igrice. Glas se buni jer će biti sam, a deca mu govore da sada mora da se igra sam.

Ova predstava je na jedan istinski inovativan način približila dečijoj publici vrlo važne teme za razmišljanje. Predstavljen je poredak koji govori da kako bi se išta dobro i lepo dešavalo u životu, to sa sobom nosi i zahteva i sebi suprotno - ružno i loše. Ne postoji savršen svet u kome je sve u redu, jer se u tom svetu nikada ništa ne dešava, dosadno je i nema dinamičnosti. Čak i dobre stvari koje se dese u tom savršenom svetu ne bi imale nikakav značaj, jer nema balansa sa lošim dešavanjima. Potom, diskutuje se o privatnosti i o tome da svako treba da ima pravo na nju. Deca se uče tome da obavezno vode računa o svojoj privatnosti. Obrađena je i veoma aktuelna tema o migrantima, i deci je na zaista pristupačan način objašnjena ova polemika. Ovaj pristup im je dozvolio ne samo da shvate šta se dešava u svetu po ovom pitanju, već i da imaju razumevanja i empatije za ljude koji su izbegli iz teških životnih situacija. Potom se govori o slobodi, kao i o značaju svakog glasa, čak i onih koji su u manjem broju. Da na kraju predstave nije ostao taj jedan igrač koji je pozvao publiku u pomoć, deca bi ostala zaglavljena u igrici. I naravno, govori se o velikim ekološkim problemima poput zagađenja. Ovim putem deca su informisana o problemima koja se tiču životne sredine i mogu da shvate zašto je važno pričati o tim probleima i rešiti ih.

Mnoštvo tema koje su obrađene u ovoj kratkoj predstavi predstavljaju izvanredan prvi korak u edukovanju novih generacija o velikim životnim problemima. Izuzetno je važna forma predstave i činjenica što se sve dešava u sklopu video igre garantuje da će deca pomno pratiti šta se dešava i usput pasivno usvojiti pregršt informacija o kojima će kasnije moći da razmišljaju i da svoja mišljenja dele sa vršnjacima.

Foto: Natalija Korenovskaja
Foto: Natalija Korenovskaja
 

Razgovor sa publikom

Nakon predstave publici je pružena prilika da postavi pitanja o predstavi i da takođe da svoje sugestije koje teme bi mogle da se obrade u sklopu ove predstave za decu. Ova predstava u sklopu programa Bitef Polifonije predstavlja spoj jedne partnerske zajedničke ideje da jedno pozorište, kao što je malo pozorište, jedna škola kao što je škola „Ilija Birčanin“ i jedno umetničko udruženje po imenu „ApsArt“ dođu zajedno i prođu kroz jedan proces i da ovo bude rezultat tog procesa. Rediteljka predstave poziva publiku da budu aktivni građani. Sa publikom je urađena još jedna aktivnost gde su svi ustali, i uz vođstvo jedne mlade glumice uradili interaktivnu vežbu brojanja od 10 do 0 uz periodično podizanje leve pa desne ruke i potom leve pa desne noge. Ova aktivnost utemeljuje interaktivni duh predstave i još jednom naglašava važnost organizovanog grupnog rada. Usledila je diskusija o predstavi o tome koje teme je publika prepoznala u njoj. Rezimiraju se teme diskusije o migrantima, o našim životima, o igricama. Diskusija o igricama je svoj deci u publici bila vrlo interesantna, i razgovor o ovoj temi je ponovo uključio korišćenje glasovnog sistema koji se sastoji iz dva papira različitih boja. Govorilo se ponovo o slobodi, a rediteljka je vešto vodila razgovor i navela decu da zaključe da je još jedan faktor koji može da ugrožava nečiju slobodu - politika. Rezimirana je diskusija o kamerama i privatnosti, govorilo se o ljudima koji nemaju pravo na glasanje i o tome kako glasovi pojedinaca nekad bivaju zanemareni. Prisutnoj dečijoj publici je takođe objašnjen proces glasanja u najkraćim crtama. Rediteljka potom objašnjava da se u toku procesa stvaranja ove predstave obraćala posebna pažnja na zajednicu - prvo na malu zajednicu škole u koju deca idu, pa malo veće zajednice naselja, pa još malo veće zajednice Zemun polja, a dotakli su se i ekoloških tema koje su obuhvatale pitanje zajednice naše zemlje. Potom je rediteljka pitala publiku o kojim problemima u njihovoj zajednici (maloj ili velikoj) bi želeli da gledaju predstavu. Jedna od sugestija je bila ta da bi se trebalo baviti temom koja bi stimulisala decu da provode više vremena u prirodi nego igrajući igrice.

Publika je takođe dobila priliku da postavi pitanja glumcima ove predstave. Publiku je zanimalo koliko vremena je bilo potrebno da se predstava spremi i uvežba, glumci su rekli oko sedam meseci. Takođe, publika je želela da zna kako je nastao tekst za predstavu. Jedna glumica je objasnila da su na prvim probama samo razgovarali o svojim razmišljanjima i kroz te razgovore došlo je do kreiranja teksta. Još jedno pitanje je bilo da li je ovo prvo izvođenje ove predstave i glumci su rekli da ovo nije prvo već drugo izvođenje. Glumce je publika pitala da li imaju tremu pred sam nastup i odgovori su bili podeljeni. Takođe, publiku je interesovalo kako se došlo na ideju da predstava bude u obliku video igre. Rediteljka je objasnila da je i to bio deo dramskog procesa stvaranja predstave. Zanimala ih je ko je to ustvari Glas, i bilo je nekoliko odgovora koji su došli iz publike. Jedan od odgovora je bio da je Glas centar video igre, dok je drugi bio da je Glas neki političar, a takođe je rečeno da i mediji mogu biti Glas jer nam oni govore šta treba da radimo i šta treba da mislimo. Bilo je nagađanja da je Glas neki čovek koji je zaglavljen u Igri, ili da je pak on neka vrsta autoriteta. Glumcima su na kraju razgovora dodeljene zahvalnice.