Foto: Jelena Janković
Foto: Jelena Janković

Na početku komada vidimo rečenicu ,,La verdad tambien se inventa“ kojom možemo naslutiti da će problem istine biti od velikog značaja za radnju koja je u svojoj osnovi dokumentarne prirode. Priča teži da se dokaže verodostojnom i stvarnom uz pomoć realističkih detalja poput broja odela koje je Santjago Ramirez jednog dana spakovao u fabrici, dnevnika koje je svako veče pisao kako bi zabeležio šta se desilo, fotografija na raznim mestima Tihuane, video snimaka itd. Međutim, osoba koja nam pruža sve podatke je ona koja nam i sama pripoveda o događajima što nas tera da razmislimo koliko jednom pojedincu možemo verovati. Postavljanje pitanja istinitosti i pouzdanosti naratora se u trenucima kada nam Santjago govori šta mu se dogodilo meša sa fikcionalnim svetom u kome je pripovedač takođe junak. Svetovi se prepliću i teško je razlučiti gde je početak jednog, a kraj drugog.

Protagonista komada se publici predstavlja kao Santjago, ali nam otkriva svoj pravi identitet za potrebu priče koja ima jednostavan zaplet - Lazaro stvara lik Ramireza koji se doseljeva kod jedne porodice u Tihuani kako bi radio u fabrici. Okolina ne zna pravu ličnost glumca, a samo gledaoci tj. mi, znamo prave namere takvog eksperimenta. Lazaro iz svog života srednje klase želi da uskoči u kožu veoma siromašnih ljudi koji žive iz dana u dan na minimalnoj dnevnici. Sa namerom da na nekoliko meseci bude drugi čovek, on napušta svoju svakodnevnicu i postaje deo jedne sasvim drugačije stvarnosti. U takvom prelazu se nameće dosta prepreka - da li protagonista može da se predstavlja kao neko drugi, da li će uspeti da uhvati crvenu nit života koji je njemu pre toga bio nepoznat, da li može da uđe u ulogu siromašnog čoveka kome se dani svode na put od kuće do fabrike ukoliko je njemu samom mehanizam stanovnika Tihuane dalek.

Ipak, junak nekoliko meseci živi i postaje deo njihovog okruženja sve dok ličnost koja se krije iza radnika fabrike ne postane uzburkana javnim linčovanjem silovatelja koji je napao devojku iz tog kraja. Ubrzo Lazaro gubi svoju ličnu kartu i boji se da ga neko ne otkrije, jer veruje da bi se drugi vrlo neprijateljski postavili prema njemu. Na odluku da ode utiče i to što se razboleo i upropastio kičmu, ali je glavni razlog nemogućnost da nastavi da se lažno pretstavlja.

Tihuana nije samo priča o jednoj klasi koja živi na veoma mizeran način. Komad odisejevski pristupa temi lične istine, koja se tiče naše osobenosti kao pojedinca koji oseća potrebu da se adekvatno predstavi drugome, ali i opšte istine za koju je pitanje gde je naći i kako do nje doći. Objektivna i subjektivna istina se stalno sudaraju, a taj sukob upravo ruši ličnost Santjaga Ramireza i vraća ga svom prvobitnom životu.